Uzgajanje šampinjona

Uzgajanje šampinjona

Kratke karakteristike pečurke, karakteristike njenog rasta

Šampinjoni su predstavnici istoimene porodice šampinjona koja obuhvata preko 60 vrsta šampinjona. Šampinjoni mogu rasti u šumama, livadama, pa čak i pustinjama.

Različite vrste šampinjona mogu se naći na svim kontinentima osim Antarktika, ali njihovo glavno stanište je stepska ili šumsko-stepska zona.

Ako govorimo o centralnoj Rusiji, onda se šampinjoni mogu naći na poljima, livadama, na rubovima šuma. Ako su uslovi za njihov rast povoljni, onda se šampinjoni mogu naći na ovim mestima od maja do oktobra.

Šampinjoni su izraženi saprofiti, pa rastu na zemljištima koja su bogata humusom, nalaze se u blizini stočnih pašnjaka, kao i u šumama sa gustom vegetacijom.

Što se tiče industrijskog uzgoja pečuraka, trenutno se aktivno uzgajaju dve vrste ovih gljiva: šampinjon sa dve spore i šampinjon sa dva prstena (četvorosporni). Ređe su poljske i livadske pečurke.

Šampinjon je šeširasta pečurka, koju karakteriše izraženo centralno stablo, čija visina dostiže 4-6 centimetara. Industrijski šampinjoni se razlikuju u prečniku kapice od 5-10 centimetara, ali možete pronaći primerke prečnika od 30 centimetara i više.

Interesantno to šampinjon je predstavnik šeširastih pečuraka koje se mogu jesti sirove... U mediteranskim zemljama sirove pečurke se koriste u pripremi salata i sosova.

U prvim periodima života pečurke, njen šešir je poluloptast, ali se u procesu sazrevanja pretvara u konveksno-istureni.

Postoje 4 glavne grupe šampinjona prema boji kape: snežno bela, mlečna, svetlo braon (kraljevska) i krem. Vrlo često, belci i mlečni proizvodi su uključeni u istu grupu. Sa promenom starosti plodišta, promene se javljaju i kod ploča pečuraka. Lagane ploče su inherentne mladim pečurkama. Kada šampinjon dostigne polnu zrelost, ploča potamni i postaje crvenkasto-braon. Stari šampinjoni se odlikuju tamno braon i bordo-crnom bojom ploče.

Izbor lokacije i priprema

Šampinjoni se odlikuju smanjenim zahtevima za prisustvo svetlosti i toplote, pa je njihov aktivan rast moguć čak iu podrumima na temperaturi vazduha od 13-30 stepeni Celzijusa. Takođe, ovim gljivama nije potrebno prisustvo biljke domaćina, jer se njihova ishrana vrši apsorbovanjem razgrađenih ostataka organskih jedinjenja. Na osnovu ovoga, u procesu uzgoja pečuraka, tzv. kompost od šampinjona, pri čijoj pripremi se koristi konjsko ili kokošje đubrivo. Pored toga, neophodno je dodati raženu ili pšeničnu slamu i gips. Prisustvo stajnjaka daje pečurkama neophodna jedinjenja azota, zahvaljujući slami, micelijum je obezbeđen ugljenikom, ali zahvaljujući gipsu, pečurke se snabdevaju kalcijumom. Pored toga, gips se koristi za strukturiranje komposta. Dodaci zemljištu za uzgoj pečuraka u obliku krede, mineralnih đubriva i mesnog i koštanog brašna neće ometati.

Svaki uzgajivač gljiva ima svoju formulu za najbolji, po njegovom mišljenju, kompost, čija je osnova često konjsko đubrivo.

Za pripremu takvog komposta potrebno je na 100 kg konjskog stajnjaka 2,5 kg slame, 250 g amonijum sulfata, superfosfata i uree, kao i 1,5 kg gipsa i 400 grama krede.

Ako će uzgajivač pečuraka uzgajati šampinjone tokom cele godine, onda proces kompostiranja treba da se odvija u posebnim prostorijama, gde se održava konstantna temperatura vazduha na nivou iznad 10 stepeni Celzijusa. Ako se pečurke uzgajaju sezonski, kompost se može staviti pod nadstrešnicu na otvorenom.

Tokom pripreme komposta potrebno je ne dozvoliti da njegovi sastavni delovi dođu u kontakt sa zemljom. U suprotnom, u njega mogu ući različiti mikroorganizmi koji štete gljivama.

Prva faza kompostiranja podrazumeva drobljenje slame, nakon čega se dobro navlaži vodom dok se potpuno ne navlaži. U ovom položaju ostavlja se dva dana, nakon čega se kombinuje sa stajnjakom, koji se dosledno polaže u ravnomernim slojevima. Tokom ugradnje, slamu treba navlažiti mineralnim đubrivima, koje prvo treba razblažiti u vodi. Tako bi trebalo da dobijete jaruga, visine i širine jednog i po metra. Takva gomila treba da sadrži najmanje 100 kilograma slame, inače će proces fermentacije biti veoma spor, ili niska temperatura zagrevanja uopšte neće dozvoliti da počne. Nakon nekog vremena, formirana gomila se iseče uz postepeno dodavanje vode. Pravljenje komposta zahteva četiri pauze, a ukupno trajanje kompostiranja je 20-23 dana. Ako se poštuje tehnologija, onda će nekoliko dana nakon poslednjeg prekida gomila prestati da emituje amonijak, karakterističan miris će nestati, a boja same mase će postati tamno smeđa. Zatim se gotov kompost raspoređuje u posebne kontejnere ili se od njega formiraju kreveti u kojima će se sijati pečurke.

Setva micelijuma

Razmnožavanje industrijskih gljiva se odvija na vegetativan način, setvom micelija u pripremljeni kompost, koji se dobija u laboratorijama. Među metodama sadnje micelija, vredi istaknuti podrum, unutar kojeg je prilično lako održavati visok nivo vlažnosti vazduha, kao i optimalnu temperaturu. Micelijum je neophodno kupovati samo od poznatih dobavljača, jer će kršenje tehnologije barem u jednoj fazi proizvodnje micelija ugroziti rast micelija. Oslobađanje micelijuma se vrši u granulama ili u obliku kompostnih blokova koji ne zahtevaju samokompostiranje. Micelijum se mora posejati u stvrdnuti kompost, pa se mora raširiti u tankom sloju dok mu temperatura ne padne na 25 stepeni Celzijusa. Podsetimo se da se odmah nakon setve unutar komposta javljaju procesi, zbog čega se njegova temperatura povećava. Za svaku tonu komposta potrebno je posaditi oko 6 kilograma ili 10 litara micelija. Za setvu je potrebno pripremiti rupe u kompostu čija dubina treba da bude 8 cm, a korak 15 cm. Rupe u susednim redovima treba da budu raspoređene. Setva se vrši sopstvenim rukama ili uz pomoć specijalnog rezača i kompaktora.

Kada se micelijum zaseje, kompost prekrijte papirom, slamnatim prostirkama ili folijom da bi se u njemu zadržala vlaga. Da biste ga zaštitili od pojave raznih štetočina, potrebno ga je obraditi 2% rastvorom formalina svaka tri dana. U toku upotrebe nepokrivne tehnologije, kompost se navlaži navodnjavanjem zidova i podova, jer ako zalijete sam kompost, postoji velika verovatnoća razvoja bolesti micelijuma. Tokom njegovog klijanja potrebna je stalna temperatura vazduha na nivou iznad 23 stepena, a temperatura komposta treba da bude unutar 24-25 stepeni.

Uzgajanje i berba

Micelijum, u proseku, raste za 10-12 dana. Tokom ovog perioda u kompostu se odvija aktivan proces formiranja tankih belih filamenata - hifa.Kada počnu da se pojavljuju na površini komposta, treba ih posuti slojem treseta i krede debljine 3 centimetra. Posle 4-5 dana nakon toga, sobnu temperaturu treba spustiti na 17 stepeni. Pored toga, potrebno je započeti zalivanje gornjeg sloja tla sa tankom kantom za zalivanje. Tokom zalivanja, neophodno je poštovati uslov da voda ostane na gornjem sloju i da ne prodire u kompost. Takođe je važno stalno snabdevanje svežim vazduhom, što će pozitivno uticati na brzinu rasta pečuraka. Vlažnost u prostoriji u to vreme treba da bude stabilna u rasponu od 60-70%. Plodovanje gljiva počinje 20-26 dana nakon sadnje micelijuma. Ako su se striktno poštovali optimalni uslovi za rast, sazrevanje pečuraka se odvija masovno, sa intervalima između vrhova od 3-5 dana. Pečurke se beru ručno tako što se izvijaju iz micelijuma.

Danas su SAD, Velika Britanija, Francuska, Koreja i Kina među liderima u industrijskoj proizvodnji pečuraka. Poslednjih godina, strane tehnologije su takođe počele da se aktivno koriste u procesu uzgoja pečuraka na teritoriji Rusije.

Pečurke se beru na temperaturi okoline od 12-18 stepeni. Pre početka sakupljanja, prostoriju treba provetriti, to će izbeći porast vlažnosti, usled čega se pojavljuju mrlje na kapima pečuraka. Po samom izgledu pečurke možete odrediti kada je vreme da je uklonite. Ako je film koji povezuje kapu i nogu već prilično čvrsto zategnut, ali još nije pocepan, vreme je za sakupljanje šampinjona. Nakon sakupljanja pečuraka se sortiraju, bolesni i povređeni se bacaju, a ostatak se pakuje i šalje na mesta prodaje.

Рецент Постс

$config[zx-auto] not found$config[zx-overlay] not found